SPORT Zašto žene (ne) vole video igre
| Zašto žene (ne) vole video igre |
 Kad se govori o video-igrama, uobičajena slika jest da se njihova publika sastoji skoro isključivo od muškaraca. Najnovija istraživanja, međutim, pokazuju da to nije točno: nedavno istraživanje američke udruge zabavljačkog softvera pokazalo je, naime, da žene predstavljaju oko 43% igračke populacije – i 44% online igrača – premda i dalje kupuju manje igara nego muškarci. Većina ljudi, u principu, dosad je to objašnjavala konceptom da žene više igraju “pitome” igrice kao što je pasijans, koji dobiju sa svakim operativnim sustavom, dok su muškarci spremni iskeširati velike novce za simulaciju utrke ili dobru pucačinu u prvom licu. No, je li to doista tako?
Najnovija studija provedena na Sveučilištu Stanford, na primjer, proučavala je neurološke reakcije muških i ženskih igrača pri igranju identične video-igrice, pokušavajući otkriti postoje li neurološke razlike između muškaraca i žena u aktivnosti mozga pri igranju. Tako su dobrovoljci oba spola dobili jednostavan test: trebalo je kliknuti na pokretnu lopticu kad se pojavi na polovici ekrana. Ekran je bio crtom podijeljen na dva dijela, a loptica se uvijek kretala prema crti. Tu sad dolazi caka: premda to dobrovoljci nisu znali, postojale su dvije skupine: “igračka” i “kontrolna”. Za igračku skupinu, program je bio namješten tako da bi se crta, kad god je loptica pogodi, pomakla prema rubu, smanjujući prostor koji je igraču na raspolaganju, a svaka “uhvaćena” loptica pomicala je crtu prema drugoj strani, povećavajući slobodan prostor. U kontrolnoj skupini, pak, crta je uvijek ostajala na istom mjestu. Kakvi su bili rezultati? U motoričkom smislu, nije bilo razlike: i žene i muškarci iskazali su istu razinu motoričke vještine, i u kontrolnoj skupini prosjek rezultata bio je isti za oba spola. S druge strane, muški dobrovoljci u igračkoj skupini znatno su brže shvatili kako igra funkcionira, te su stoga postizali bolje rezultate. Prateći moždane aktivnosti putem fMRI skenera, autori studije otkrili su da je to zbog bitne razlike u aktivnostima ženskih i muških mozgova: muški su mozgovi znatno snažnije aktivirali desni dio, a mozgovi su im i vidljivo reagirali na uspjeh u igri, dok kod žena nije bilo tako. Uzevši u obzir da su, kroz ankete provedene prije samog eksperimenta, odabrani dobrovoljci identičnih igračkih navika, ovo na prvi pogled ukazuje na nelogičnost: zašto bi žene uopće igrale video-igrice ako im se u mozgu ne aktiviraju nagradni centri kad postignu uspjeh u njima? No, postoje i brojne druge studije koje upozoravaju da su žene i djevojčice od puberteta nadalje sklonije uspostavljanju ne-natjecateljskih odnosa u igrama, dok muškarci/dječaci stavljaju veći naglasak na postojanje i slijeđenje pravila, te na precizno određivanje pobjednika. Već se i iz toga može zaključiti kako rezultati stanfordskog istraživanja nisu nužno ograničeni na video-igrice, već jednostavna posljedica socijalizacije u kojoj se od žena očekuje da ne budu kompetitivne, a od dječaka da u svemu budu prvi. I upravo se tu, vjerojatno, krije odgovor na pitanje zašto žene rjeđe kupuju igre nego muškarci. Čak i kad im se – što nije često, ali jest sve češće – ponudi mogućnost da igraju sa ženskim avatarom, i da budu opake i opasne, gotovo neizbježno moraju uz to još prihvatiti i da će veći dio igre provesti u glupavo maloj količini odjeće i cijelo vrijeme morati paziti na nezgrapno velike mliječne žlijezde. A kako se prosječna dob igrača povećava, i žene postaju sve zanimljivije tržište. No marketinški stručnjaci još uvijek, očito, nisu smislili kako privući žene. Između ostaloga, vjerojatno, i zato što je i među njima, kao i svugdje drugdje u gejmerskoj industriji, još jako malo žena... pa kad nije dovoljno obojati kutiju u ružičasto, jadnici ne znaju što bi. |
| < Prošli | Sljedeći > |
|---|
| Danas | 364 |
| Jucer | 561 |
| Month | 7661 |
| (C) Fliesenstadt | |